Bliži se vrijeme praznika i darivanja i mi, roditelji, gotovo svake godine uspijemo da se nađemo u tom začaranom krugu ispunjavanja svih želja našoj djeci, a djeca su sve nezadovoljnija i sve manje znaju da se obraduju i da zaista uživaju u poklonu. Nije sporno da svi mi to radimo iz naših najiskrenijih i najljepših pobuda, naravno da svi želimo da nam djeca budu srećna, nasmijana i zadovoljna, nema veće sreće za majku i oca, ali da li je zaista prekomjerno poklanjanje materijalnih stvari ono što istinski usrećuje djecu?
Razmišljajući o čemu bih pisala, pokušala sam da se sjetim koji je to poklon koji sam kao dijete dobila i kojem sam se najviše obradovala. Sjetila sam se vrlo brzo.
Bilo je to 1999. godine, april mjesec, punila sam devet godina, već gotovo mjesec dana smo živjeli u neposrednoj opasnosti, komšije su razmjenjivale brašno, prašak za veš, spremalo se sve naveliko i dijelilo jer nismo znali kada ćemo imati struje opet, pošto smo svako veče slušali sirene za vazdušnu opasnost. Jasno se sjećam, kao da je juče bilo, da sam veče pred rođendan legla i govorila sebi da sjutra neću ništa dobiti jer ionako jedva izlazimo iz sela zbog cjelokupne situacije i vidjela sam da su svi stalno napeti i uplašeni. Ko još u čitavom tom ludilu može da misli na jedan deveti rođendan? Ujutru kada sam se probudila, čekala me je jedna kesa, a u njoj jarko narandžasta somot košulja sa sedefastim dugmićima na nitne. Mislila sam da u životu nešto ljepše nisam vidjela, a da se razumijemo, košulja je bila ružna! Ipak, bila je važna želja mojih roditelja da ne propuste da taj moj dan učine makar nekako lijepim i drugačijim, želja da me obraduju. Najdivnije je bilo to saznanje da su oni i u tim momentima, kada smo zaista mislili na životne opasnosti, našli vremena i načina da meni učine moj rođendan posebnim.
Kasnije su na red kao pokloni stigli i mobilni telefoni, i kompjuteri i laptopovi, a ja se ne sjećam da sam se ičemu više tako obradovala kao toj ružnoj narandžastoj košulji.
Što je to onda stvarno što treba da poklonimo našoj djeci i da činimo to stalno?
1.NAŠE VRIJEME I POSVEĆENOST
Bez sumnje i bez preterane patetike, nema ničega vrednijeg što naša djeca mogu od nas dobiti od naše nepodijeljene pažnje. Kada kažem to, mislim zaista na stoprocentnu prisutnost kada odvojimo vrijeme da se sa djetetom poigramo, porazgovaramo, pomognemo mu… Često smo tu pored, ali u svojim mislima, na mobilnim aparatima, online, pokušavamo da obavimo više stvari odjednom. I to je nekada sasvim u redu ali, kada odvajamo vrijeme za dijete, onda ono treba našu potpunu pažnju i tu nema puno prostora za multitasking. Bolje i 15 minuta kvalitetno provedenog vremena, nego dva sata sa djetetom, a da zaista nismo prisutni cijelim našim bićem.
2. USPOMENE
Novac koji nemilice trošimo u vrijeme praznika na igračke i slične stvarčice koje će se ubrzo pohabati, dosaditi im i izlomiti se, možemo uložiti u neko putovanje, vikend, izlet… Budite sigurni da će dijete prije zapamtiti gde ste ga odvjeli one zime 2020. i kako ste uživali nego šta ga je to sačekalo ispod jelke. Uz nekoliko porodičnih fotografija da ovjekovječe te divne trenutke, vaša djeca će vam zauvijek biti zahvalna, a posebno kada i svojoj djeci budu prepričavala te dogodovštine i možda baš sličnim postupcima produžavali “porodičnu tradiciju”.
3. NESEBIČNOST
Pokažite djetetu da je prava sreća u stvari u davanju, a ne u dobijanju. Zapitajte se i sami, kada djetetu uzimate i najmanju sitnicu za koju znate da će ga obradovati, ko je zadovoljniji – oni ili mi? Mislim da ipak mi malo više uživamo u tom njihovom uzbuđenju. Pokažite to i djetetu. Vrijeme praznika je pravo doba u godini kada dijete može da uvidi da postoje i oni manje srećni, kada može da nauči da i najmanja sitnica nekome može da znači mnogo. Odvojite, na primjer, jednu kutiju, pa u svakoj kupovini pred praznike uzmite i nešto za drugoga, spakujte sve to pred praznike, neka dijete odvoji i svoje stare ili manje zabavne igračke, garderobu i poklonite to nekome kome će to zaista značiti. Uključite dijete u sve to, tako ih učimo solidarnosti, odgovornosti, ali i nesebičnosti prije svega.
4. ISTA INTERESOVANJA
Pronađite nešto u čemu i vi i dijete uživate i neka to bude neka “vaša stvar”. To može biti neka sitnica, kartanje, igranje društvenih igara, neki hobi, nije važno. Ali neka bude nešto u čemu svi uživate porodično i svjesno odvajajte jednom ili dva puta nedjeljno vrijeme za to. Neka se zna koji dani u nedelji i koje vrijeme je posvećeno tome i gledajte kako se odvija magija. Jer onda, opušteni, nasmijani, u toplini doma, najlakše ćete moći i da čujete od vašeg djeteta i šta ga tišti i ima li nekih problema, a opet nećete morati to da forsirate. Djetetu će ovi momenti biti kao sigurna luka za sve životne nedaće i sa 5, i sa 15, i sa 25 godina.
5. ISKRENO PODSTICANJE
Kada jednom riješite da dijete učestvuje u još nekim aktivnostima, neka to bude nešto u šta zaista i vi vjerujete. Kao Brainobrain učitelj, mogu da potvrdim da su najnaprednija djeca onih roditelja koji su praktično sa djetetom upisali program. Što znači da su maksimalno uključeni, da su tu da pomognu, podrže, da prevaziđu poteškoće. Ta djeca nisu samo tek tako natprosječna i izvanredna, zapravo su sva djeca izvanredna, ali ona koju roditelji ovako podržavaju lakše se nose sa poteškoćama na koje sva djeca naiđu, uspijevaju da ih prevaziđu, ostvaruju bolje uspjehe i sigurnija su u sebe jer znaju da imaju odličnu sigurnosnu mrežu. Zato, na šta god da se odlučite, to treba da bude iz ovakvih pobuda, a ne kako bismo imali dva sata mira – iako potpuno razumijem koliko je i to ponekad primamljivo.
Naravno, cilj ovog teksta nije bio da vas odgovorimo da dijete ne obradujete ni jednom igračkom, ali se nadam da smo bar malo pomogli da posložite prioritete i uvidite šta je istinski važno – nije da to svi već ne znamo ali kada počnemo da pretjerujemo, što se najčešće dešava u vrijeme praznika, dobro je da nas neko podsjeti da malo zastanemo i vidimo drugačiju perspektivu. Nemojmo od naše djece da stvorimo sebičnjake, samožive, nerazumne ljude – jer nas preterano poklanjanje vodi upravo ka tome, time i oni stiču naviku da ih samo materijalno može usrećiti i da samo tome treba da teže – a to je toliko daleko od prave sreće i zadovoljstva.
Pola vremena koje smo namijenili trci i kupovini, hajde da iskreno posvetimo našoj djeci i sigurno nećemo pogriješiti što smo se malo duže mazili, malo duže grlili, malo više izljubili i malo više smijali i golicali.
Autor: Ivana Nikić, Brainobrain Indjija